O Richterovom tipu usne harmonike se gotovo ništa ne zna, nepoznato je čak i njegovo prezime. 1875. postavio je redoslijed tonova u ljestvici a nepromijenjen je do danas. U zapadnom svijetu 80% svih usnih harmonika Richterovog su tipa, a zovu se još i diatonske, pojedinačno tonirane harmonike. Po Richterovom štimanju usnjaka u sredini se nalazi već poznata osnovna oktava, s lijeve harmonijska a sa desne strane melodijska oktava. Harmonijska oktava svira se u poljima od 1 do 3. Kod usnjaka iz C-dura tonovi F i A nedostaju a ton G se pojavljuje u drugom (udah) i trećem (izdah) polju. Izbacivanjem tih tonova iz harmonijske oktave dobije se na izdahu preko 3 polja C, E, G ili C-dur akord i na udahu D, G, A ili G-dur akord. Izbačeni tonovi F i A mogu se dobiti tehnikom savijanja. Dok osnovna oktava ostaje nepromijenjena, melodijskoj nedostaje ton H koji je izbačen jer bi u pravilu morao stajati na udahu u nepostojećem polju 11. Ovo sve izgleda prilično naporno i komplicirano ali upotrebom u praksi, sve dobije svoj smisao.
